Lijepi običaji: Pogovori

Julijana Matanović u pogovorima ne ostaje na neutralnoj, objektivnoj razini – unosi osobnost, subjektivnost i intimni odnos prema tekstu, što je čini pionirkom "osobne kritike" u hrvatskoj književnosti. Govor o tuđim knjigama postaje i govor o sebi, vlastitim doživljajima, sjećanjima i vrijednostima. Stil je topao, empatičan, ponekad lirski, s naglaskom na emocionalnu i etičku dimenziju literature.

Knjiga obuhvaća pogovore uz djela sljedećih autora (prema dostupnim podacima i predmetnicama):

• Nedjeljko Fabrio ("Berenikina kosa"),
• Viktor Vida ("Otključana škrinjica"),
• Vinko Bogišić (pseudokritike),
• Theresia Moho (djetinjstvo i sudbina Folksdojčera),
• drugi suvremeni prozaici (povijesna proza, autobiografija, intimna proza).

Autorica se bavi temama suvremene hrvatske proze: povijesnim romanom, autobiografijom, sudbinom pojedinca u turbulentnim vremenima (npr. poslijeratna sudbina Nijemaca u Hrvatskoj), identitetom, sjećanjem, ženskim glasom i etičkim pitanjima književnosti. Posebno ističe važnost "lijepih običaja" čitanja i pisanja – suptilnog, humanog pristupa tekstu koji ne osuđuje, već razumije i otkriva.

Pogovori su osebujne temperature: spoj erudicije, osobne ispovijesti i književne analize. Matanović hvali snagu pripovijedanja, autentičnost glasa, suprotstavljanje stereotipima i sposobnost literature da iscjeljuje traume prošlosti.

Knjiga je važan doprinos hrvatskoj književnoj esejistici 90-ih i 2000-ih – dokument jedne kritičarke koja književnost doživljava kao dijalog duša, a pogovor kao intimni, ali javni čin zahvalnosti piscu i čitatelju.