Djela 1: Iverje / Novo iverje
Prvi svezak prvog kritičkog izdanja Matoševih sabranih djela donosi rane zbirke skica i novela Iverje (1899.) i Novo iverje (1900.) - duhovite, satirične i fantastične priče s autobiografskim motivima.
Knjiga Djela 1: Iverje / Novo iverje, koje je priredio Antun Barac, predstavlja prvi svezak ambicioznog 17-sveščanog izdanja Djela A. G. Matoša, koja su u izdanju Binoze izlazila 1935.–1940.). Ovo je jedno od najvažnijih predratnih kritičkih izdanja Matoševa opusa. Književnu ostavštinu sabrao je Matošev brat Milan Matoš, a Barac je priredio većinu svezaka (uključujući prvi), postavivši načela tekstološke obrade: usporedbu varijanti, napomene o prethodnim objavama, pravopisne prilagodbe i minimalističke, ali precizne uvodne napomene pisane strogo filološkim stilom.
Prvi svezak sadrži dvije rane Matoševe zbirke proze:
- Iverje (1899., prva Matoševa knjiga) — šest novela/skica objavljenih 1892.–1897. (npr. Moć savjesti, Kip domovine leta 188**, Miš, Pereci, friški pereci...).
- Novo iverje (1900.) — također šest priča (npr. autobiografska Nekad bilo - sad se spominjalo i remek-djelo Camao).
Barac je u Napomenama (koje prate svaki svezak) dao sažete, enciklopedijske informacije o genezi tekstova, prethodnim izdanjima i eventualnim spornim varijantama. Ovo izdanje smatra se pokušajem kritičkog izdanja na razini tadašnje tekstologije i poslužilo je kao uzor kasnijim sabranim djelima (npr. JAZU-ovim iz 1950-ih i 1970-ih).
Iverje i Novo iverje označavaju početak Matoševa pripovjedačkog stvaralaštva. Priče spajaju realizam malograđanskog i seoskog života, fantastiku (snovi, simbolika), oštru ironiju, satiru i nostalgično-lirski ton. Matoš ovdje pokazuje utjecaje Gogolja, Poea i francuske književnosti, ali stvara prepoznatljiv hrvatski modernistički izraz — duhovit, ciničan, melankoličan i jezično bogat (s kajkavskim elementima u nekim tekstovima).
Ovo Barčevo izdanje imalo je velik kulturni značaj: učinilo je Matoša dostupnijim široj publici nakon njegove smrti 1914. i pomoglo njegovoj kanonizaciji kao središnje figure hrvatske moderne. Prvi svezak fokusiran je na prozu rane faze (prije Umornih priča iz 1909.), koja najbolje pokazuje Matoševu virtuoznost u kratkoj formi — skicama i sličicama koje miješaju autobiografiju, društvenu kritiku i univerzalne teme (savjest, ljubav, smrt, nacionalni identitet).
Izdanje je danas rijetko i vrijedno za kolekcionare, a služi kao temeljni izvor za proučavanje Matoševa rada. Kasnija izdanja nadovezuju se na Barčev filološki pristup.
Jedan primjerak je u ponudi
- Slight damage to the cover
