Solus ad solam
Solus ad solam (1910./1911.) intimna je, lirička proza u kojoj autor strastveno i erotski opisuje svoju ljubav prema jednoj ženi, miješajući ekstazu tijela i duha, pjesničku egzalataciju i dekadentnu senzualnost.
Djelo pripada D’Annunzijevu intimnom, autobiografskom ciklusu i smatra se jednim od najintenzivnijih izraza njegove ljubavne lirike u prozi. Nastalo je tijekom strastvene veze s nepoznatom ženom (u literaturi se često veže uz Giuseppina Mancini ili sličnu ljubavnicu). Knjiga je pisana u obliku dnevnika i ljubavnih poruka upućenih „njoj“, u kojima autor slavi ljubav kao religiju, tijelo kao hram i strast kao božansku silu.
Solus ad solam („Sam njoj samoj“) je vrhunac dekadentne i supermaške poetike D’Annunzia: spoj visoke lirike, erotske ekstaze, mistike i narcizma. Jezik je bogat, raskošan, pun metafora, arhaičnih izraza i senzualnih slika. Djelo odiše estetskim hedonizmom, kultom ljepote i tipično d’annunzijevskim pretjerivanjem.
U hrvatskoj recepciji 1940. godine knjiga je bila zapažena kao primjer vrhunske europske dekadentne proze, ali je istovremeno izazivala kontroverze zbog otvorene erotike i moralne slobode. Za neke je bila remek-djelo poetske proze, za druge pretenciozna i pretjerana.
Danas se Solus ad solam smatra jednim od najkarakterističnijih D’Annunzievih djela iz njegova zrelog razdoblja i važnim dokumentom talijanskog dekadentizma i esteticizma početkom 20. stoljeća. Rijetko je antikvarno izdanje Velzekove naklade iz 1940. godine.
Jedan primjerak je u ponudi
