Nemoj ići u Anderlecht
Druga knjiga priča mostarskog pisca i urednika, Srđana Gavrilovića, izniman je književni događaj koji se jednostavno ne smije omeđiti bilo kakvom odrednicom, pa čak ni lociranjem u moguću generaciju.
Knjiga priča Srđana Gavrilovića, belgijskog tragača za punijom pjenom dana, za tamnijom noći od onih što se nude na razglednicama europskih gradova. Srđan je i više i manje od svoga okoliša, od sporih, često i nemuštih rečenica i zamornih slika ponuđenih u skupim opremama prestižnih nakladnika, on je tragač, usamljenik, apatrid u najboljoj varijanti trećemilenijskog čovjeka. Meta su filmovi, pivo, knjige i tek ponekad slični ljudi, zagubljeni u sumracima gradova, ili uznemireni prazninom na vrelom hercegovačkom suncu.
Njegovi su rubovi svijeta, tog sve gorčeg kolača što ga zovemo Europom, tog sve osamljenijeg i zlokobnijeg prostora iz kojeg je potekao, kroz koji jedino Neretva sijeva kao smaragdno svjetlo. Sve ostalo zastire tama. U toj tami, i tuđoj i našoj, i pojedinačnoj i zajedničkoj, stoji jedan visoki, zgodni mladić i srče pjenu iz pune čaše piva, u svojim velikim rukama pretače i dobrotu i zloću svijeta, postavlja pitanja, tek rijetko nudi odgovore. I zapisuje. Zapamtite ga, Srđan Gavrilović se zove.
Jedan primerak je u ponudi
