Miostrah

Kao kriminolog po struci, rođen 1972. u Bihaću i preživjevši bojišta, Huremagić piše angažiranu ljubavnu liriku koja svjedoči traumu i nudi katarzu – pročišćenje potisnute emocije kroz poetsko suočavanje s historijom.

Zbirka istražuje dubine ljudskog uma: granična stanja, dobro i zlo, pravo i krivo, nagone i instinkte, refleksiju sebe i svijeta, vidljivo i nevidljivo, stanje i nestajanje, emocije, ego, vrijeme, jezik, život i smrt – sve ono što znači „biti i ne-biti“. U ciklusu „O ljubavi“, ljubav se pojavljuje kao kontrapunkt ratnoj traumi iz prethodnih zbirki, ali i kao nemoguća – guši se u tišini i hibernaciji (pjesme „Djelotvorna ljubav“, „Autobus“, „Dva života pod jednim krovom“, „Ljubav na dnu tegle“). Zaokružuje se spoznajom da se ljubav ostvaruje u nemogućnosti, nudeći etički izlaz iz začahurene sudbine („Zrele godine“, „Posljedična“). „Savršeni prostor“ pjesništva postaje izlaz iz vremenske zarobljenosti.

Huremagić se vidi kao „zapisničar vremena i života“, gdje poezija nije pitanje inspiracije, već nikad završena knjiga života – proces percepcije svijeta bez strahova, gdje unutarnji glas određuje ciklus stvaranja. Etička strana njegovog stihova jače poziva na kritičko rasuđivanje od faktografskih dokumenata, svjedočeći rat, gubitak i socijalnu nepravdu, ali nudeći nadu u detraumatizaciju. Kroz jezične inovacije i dijalekt kraja, postaje „moderni pjesnički alkemičar“ koji „popravlja ljude“. Objavljivana u časopisima poput „Poezije“ i „Novog Izraza“, zbirka je nagrađivana i hvaljena za spontanost i ekspresionizam, aktivirajući etiku kroz „tu-bitak“ protiv bučnog svijeta.