Antologija poezije bunjevačkih Hrvata

Valja istaknuti da u književnosti Hrvata u Vojvodini antologije nisu bile objavljivane često, a prve se objavljuju relativno kasno – tek u drugoj polovici XX. stoljeća. Riječ je, kako je napomenuto, o Kikićevim djelima – »Antologija poezije bunjevačkih Hrvata« i »Antologija proze bunjevačkih Hrvata«. Obje su objavljene iste godine – 1971., u nakladi Matice hrvatske, u ediciji »Odabrana djela bačkih Hrvata«, čiji je urednik bio Vlatko Pavletić. U njima je Kikić kritički sumjerio i stručno predstavio najviše domete poetskog i proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata od samih početaka pa do druge polovice XX. stoljeća. Njihov je priređivač samozatajni profesor književnosti iz Subotice Geza Kikić. Rođen je u Subotici 15. rujna 1925. godine. Osnovnu i srednju školu pohađa u Subotici, a nakon Drugog svjetskog rata završava studij srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao profesor radi u školama u nekoliko mjesta u bivšoj Jugoslaviji, a 1965. se vraća u Suboticu te se posvećuje proučavanju književne povijesti bunjevačkih Hrvata. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća i posljedica koje su uslijedile u Subotici, biva sklonjen iz javnog života, uz zabranu javnoga djelovanja. Slično kao i jedan značajan broj tadašnjih stradalnika, odlučio je trajno napustiti Suboticu! Godine 1976. preselio se u Hrvatsku. Za ostatka života više nije surađivao niti komunicirao s ljudima iz zavičaja. Zašto, ostaje tajnom! Umro je u Dubrovniku 22. ožujka 2002. Geza je Kikić bio među prvima koji je kritički i stručno iščitao cjelokupnu književnu baštinu bunjevačkih Hrvata – spomenute su antologije posljedica njegovih višegodišnjih književnoznanstvenih istraživanja mjesne hrvatske književne povijesti. Dakle, od one koja je uspostavljena koncem XVII. stoljeća među franjevcima Bosne Srebrene pa do književnosti koja se odvijala pred njegovim očima nakon Drugog svjetskoga rata i koju su producirali angažirani ljevičari. Znajući, pak, da je Geza Kikić sastavio još dva izbora – »Antologiju kritike bunjevačkih Hrvata« i »Antologiju dramskih tekstova bunjevačkih Hrvata« – možemo sa sigurnošću ustvrditi da je njegovo »čitanje« književne baštine Hrvata na istoku hrvatskog etničkog prostora bilo cjelovito. Prava je šteta što posljednje dvije nikada nisu objavljene – premda su predane istome nakladniku za objavu, one do danas nisu tiskane, a o sudbini rukopisa se ništa ne zna.