Koriensko pisanje

Korijensko pisanje je knjižica koju je 1942. godine, u dva izdanja, pripremio Adolf Bratoljub Klaić uz saradnju članova Hrvatskog državnog jezičkog ureda. Objavljena je u Zagrebu kao privremeni pravopisni priručnik u skladu sa Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu iz 1941. godine.

Knjižica se sastoji od predgovora, zakonodavnog dela (koji objavljuje ključne zakonske odredbe i naredbe o jeziku) i pravopisnog dela sa pravilima i pravopisnim rečnikom. U predgovoru Klaić ističe da korijensko pisanje nije novina, već nastavak stare hrvatske tradicije etimološkog pravopisa.

Temeljni princip je morfološko-etimološki: piše se prema poreklu (korenu) reči, a ne prema njenom izgovoru. To znači da se suglasnici ne izjednačavaju po zvučnosti (npr. vrabci, dohodka, svatba, ekačba, glasba, zubčanik, potrebština umesto fonetskih oblika), suglasnici d i t se čuvaju u različitim skupovima (srce, otca, sudca, gostba, častnik, bolestnik), n se ne menja u m pre b/p (jedanput, nastanba), itd. Pisanje diftonga ie/je je posebno regulisano (prema Jat refleksu: dieč, cvet, rieč, ali đete, cvjetovi). Takođe su propisana pravila za strane reči (npr. bez umetnutog j u materijal, dijalog, itd.) i podela reči na slogove.

Ovo je bio prelazni korak ka sveobuhvatnijem Hrvatskom pravopisu (1944, Klaić i Franjo Cipra). Delo je odražavalo jezičku politiku NDH usmerenu na pročišćavanje jezika i isticanje njegove originalnosti kroz tradicionalni korenski pristup, za razliku od fonetskog pravopisa koji je preovladavao u nekim ranijim periodima. Danas se smatra važnim istorijskim izvorom za proučavanje hrvatske pravopisne tradicije i jezičke politike 20. veka.

Knjižica je retka, dostupna u antikvarima i digitalnim arhivama, i predstavlja značajan deo opusa Bratoljuba Klaića, poznatijeg po svom kasnijem Rečniku stranih reči.