Sto godina samoće
Kronika sedam generacija obitelji Buendía u izoliranom selu Macondo. Kroz uspon i pad obitelji, Marquez prikazuje sudbinu Latinske Amerike, ispreplićući stvarnost, magiju i neizbježnu samoću.
Sto godina samoće (1967.) remek-djelo je kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza i temeljni roman magičnog realizma. Radnja prati obitelj Buendía kroz sto godina u izmišljenom selu Macondou, koje su usred netaknute divljine osnovali patrijarh José Arcadio Buendía i njegova supruga Úrsula Iguarán. Selo u početku živi u mitskom miru, no s vremenom u njega prodiru ratovi, moderna tehnologija, izrabljivačke strane kompanije i politički sukobi, zrcaleći tako turbulentnu povijest cijele Latinske Amerike.
Glavni pokretač radnje je cikličko ponavljanje povijesti: generacije Buendía ponavljaju iste greške, nose ista imena i propadaju pod teretom vlastitih strasti, opsesija i fatalne usamljenosti. Članovi obitelji — od ratobornog pukovnika Aurelijana Buendíje do posljednjih potomaka — uzalud traže bliskost, ali ostaju zatočeni u vlastitim mentalnim i emotivnim zatvorima. U romanu se fantastični elementi, poput uzletanja u nebo, višegodišnjih kiša i proricanja, prikazuju kao sasvim uobičajeni dio svakodnevice.
Priča doživljava vrhunac kada posljednji Buendía dešifrira tajanstvene spise ciganskog mudraca Melquíadesa. U trenutku kada shvati da je sudbina obitelji odavno zapisana, razorni uragan briše Macondo s lica zemlje, potvrđujući da pasmine osuđene na sto godina samoće nemaju drugu priliku na zemlji.
Jedan primjerak je u ponudi
